Bakarska vodica

Kad spomenemo Bakarsku vodicu, prvo čega se sjetim je djetinjstvo i razna slavlja gdje se otvarala boca poznatog hrvatskog pjenušca, ili kako sam ja to zvao kad sam bio mali „boca koja puca“. Gotovo da se nije moglo zamisliti slavlje bez Bakarske vodice, jer su u ono vrijeme francuski šampanjci većini bili nepoznanica, a oni bliže granici, mogli su si priuštiti i talijanske spumante.

No, što je zapravo Bakarska vodica i kako se nekad radila, a kako danas, saznat ćemo u današnjem tekstu, a možda u nekima probuditi lijepe uspomene.

Pa, krenimo redom. Bakarska vodica je naziv pjenušavog vina koje se proizvodi(lo) u gradu Bakru, a još više i u mjestu Praputnjaku, postupkom poznatim kao méthode rurale.

Da se prisjetimo u kratko kako se proizvodi pjenušac (šampanjac). Već gotovo vino punimo u boce, dodajemo kvasce i šećere (tiražni liker) te čepimo krunskim čepom, kako bi pokrenuli sekundarnu fermentaciju. Nakon fermentacije, odstranjuje se talog (degožiranje), nadoknađuje se manjak vina u boci (jer smo odstranili talog) dodavanjem likera, vina, ili šećera (ekspedicijski liker) te čepimo, a ova metoda se zove klasična metoda ili tradicionalna metoda. Vrlo česta je danas Charmat metoda, kojom sekundarnu fermentaciju vršimo u velikim inox tankovima, a ne u bocama.

Dok u méthode rurale, vino hladimo dok fermentira, da zaustavimo fermentaciju te punimo u boce bez tiražnog likera (kvasci i šećeri). Boce se lagano zagrijavaju (otvaraju vrata podruma najčešće), te počinje sekundarna fermentacija, a nakon odstranjivanja taloga (degožiranje) ne dodaje se ekspedicijski liker, već se boca samo čepi i sprema za tržište.

Sorte od kojih se priprema vino za izradu Bakarske vodice isključivo su lokalne autohtone bijele sorte, a to su: belina (najviše zastupljena), a u manjem postotku žumić, vrbić, verdić, žlahtina (vela i mala), gustošljen, brankovac te muškat bijeli.

Tako proizvedena Bakarska vodica sadržavala je najčešće oko 50 g/l neprevrelog šećera, pa je svrstavana u slatka pjenušava vina. Istim postupkom u prošlosti se proizvodilo pjenušavo vino Asti spumante.

Gore: položaji oko Bakra, Bakarski prezidi

No, propašću vinogradarstva na Bakarskim terasama i u Vinodolu, koje je započelo pojavom bolesti i štetnika na lozi u Hrvatskom primorju (pepelnice 1861., plamenjače i trsne uši iza 1900. godine), a kulminiralo u II. svjetskom ratu, a nakon njega, proizvodnja jako pada, gotovo pa i zaboravlja. Proizvodnja tzv. „vodica“, kako se takav pjenušac naziva od davnina, održala se još samo kod malobrojnih „hoby proizvođača“.

Početkom 20. stoljeća, kada je proizvodnja grožđa na bakarskim terasama (i u Vinodolu) značajno smanjena, u gradu Bakru počinje proizvodnja gaziranog pjenušavog vina (dodavanjem CO2 u vino), Bakarske vodice. Tradicionalni način proizvodnje bakarske vodice nastavljen je u brojnim domaćinstvima i to za vlastite potrebe. Petnaest godina nakon završetka II. svjetskog rata (točnije, 1960.) proizvodnju gaziranog pjenušca (iz temeljnog vina dobivenog sljubljivanjem žlahtine, malvazije i vina kvalitetnih kontinentalnih sorti) suvremenim postupcima gaziranja i strojnog punjenja u boce započinje riječko vinarsko poduzeće Istravino. Takvu proizvodnju gaziranog pjenušavog vina pod imenom Bakarska vodica, Istravino je nastavilo, a u kooperaciji od 2005. godine organiziralo i proizvodnju klasičnim postupkom.

Nakon osnivanja poljoprivredne zadruge Dolčina sa sjedištem u Praputnjaku 2002. god. započinje obnova dijela bakarskih terasa i na njima sadnja vinove loze, sorte belina, a stručnjaci Veleučilišta Rijeka-Studij vinarstva iz Poreča iz ubranog grožđa (berbe 2005.) ruralnim postupkom započinju oglednu proizvodnju pjenušca pod nazivom „Stara bakarska vodica“.

Trenutno se tržištu nude dvije etikete Bakarske vodice, dobivene klasičnim postupkom i gaziranjem (sa CO2) zaslađenog bijelog vina. Na  žalost, Bakarsku vodicu u većini slučajeva svrstavamo sa lošim stranim pjenušcima i gaziranim vinima (Napoleon, talijanski spumanti…) poradi loše povijesti i skoro zaboravljenog hrvatskog aduta. Malim trudom može se vratiti stara slava „Vodice“, pa bi se, kao Francuzi,  mogli i mi hvaliti da imamo svoj „šampanjac“.

 

 

No Comments

Post A Comment